Ana Tutić

Ne osvrći se nikad i ne misli često na neku davno pređenu stazu jer sve što je bilo više biti neće i svi smo mi ovdje samo u prolazu...

Ne plači za igračkom što je slomljena,jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,sudbina je ona koja konce vuče i kada smo sretni i kad smo na muci...

Ne,ne misli nikad da je moglo drukčije,ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,jer sve tvoje tuge,kad proleti vrijeme,bit će jednog dana samo uspomene...

Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom i sve što je bilo više biti neće...

Ne osuđuj život,ne proklinji snove,ne tuguj za srećom što je nekad bila. Tek treba da sanjaš! Tek treba da letiš! A tebi još nisu polomljena krila...

I ne misli nikad da ne može bolje,da ne može ljepše,da ne može više,jer ti si još uvijek na početku knjige koju ovaj život otvara i piše...

Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu što se negdje sjaji na nebu visoku,jer zvijezde su lijepe ali su daleko,